Policija je dugo tragala dok nije otkrila tko je zapravo Tito. Posebna je enigma bio Tito za neprijatelja u prvim godinama Drugoga svjetskog rata i naše Narodnooslobodilačke borbe. Ni Gestapo, ni Mussolinijevi fašisti, ni Pavelićeve ustaše i drugi neprijatelji dugo nisu znali tko je Tito. Znali su da je to vrhovni komandant partizanske vojske i partijski sekretar, ali bilo im je nepoznato tko je taj čovjek, kakvo je njegovo pravo prezime i odakle je. Obavještajni i policijski aparat uporno je pokušavao otkriti identitet tog imena o kojem su se u narodu već i pjesme pjevale, ali bilo im je uzalud. Kad su 1942. godine u ustaškom zatvoru podlegli neki slabići iz prijašnjih partijskih rukovodstava, tek se tada u policiji saznalo tko je Tito.
Za neprijatelja on je uglavnom bio, kako su ga sami krstili, »boljševički agent«. I u svijetu se svašta pričalo o tom imenu; govorilo se da je Rus, Čeh, Amerikanac i slično. Na primjer, američki list »New York Times« tvrdio je da je Tito zapravo poznati američki komunist Baker iz Detroita. U narodu i među borcima NOVJ kružile su različite legende. Jedna od najraširenijih kazivala je da Tito nije jedan čovjek, nego simbolično ime za glavnog, za komandujućeg, za jednog od vođa partizana pošto prethodni bude ubijen. Neprijateljska je propaganda, da bi umanjila uspjehe partizanske vojske i spriječila legende oko imena Tito lansirala priču da ono znači: »Tajna Internacionalna Teroristička Organizacija«.
Ime Tito Josip Broz je uzeo 1934. godine, nedugo poslije izlaska s robije. Kao što je i sam rekao, uzeo je to ime jednostavno zato što mu je u uvjetima ilegalnog rada bio neophodan pseudonim, jer ga je policija šikanirala i progonila. A u Hrvatskoj i njegovu rodnom Zagorju to ime nije tako nepoznato. I najpoznatiji kajkavski književnik iz XVIII stoljeća zvao se Tito Brezovački. Pa Tito Dugović, hrabri Zagorac koji je sudjelovao u obrani Beograda 1456. godine. I otac poznatoga pisca Ksavera Sandora Gjalskog zvao se Tito
Autor: Zvonko Staubringer
